STVARNI TEMELJI NORMALNE DISTRIBUCIJE

Dobromir Bonacin
unpublished
Izvorni znanstveni rad Sažetak U članku je pokazano da aproksimacija normalne (Gaussove) distribucije Laplaceovom funkcijom nije ni blizu jedini način opisa prirodnog grupiranja pojava oko srednje vrijednosti, a da svakako nije ni najprecizniji. Razvojem Pascalovog trokuta moguće je dobiti znatno kvalitetniji i precizniji opis normalne distribucije koji ne pokazuje grešku u okolini srednje vrijednosti. Na jednostavnom numeričkom primjeru sa samo 101 retkom trokuta savršeno je pojašnjeno da
more » ... lna distribucija ima svoja ista pravila i u situacijama s najmanjim brojem događaja u polju događaja, te da će ta pravila važiti na svakoj, pa i na infinitezimalnoj razini. Pretpostavljeno je kako je time moguće rekonstruirati samu srž nastanka bilo kojih pojava u svijetu koje se ponašaju na opisani način. Tako, pokazatelje u ovom radu možemo identificirati kao nezamjenljive za razumijevanje stvarnih temelja normalne distrbucije, a sve zajedno predstavlja svojevrsnu Teoriju interakcije elementarnih pojava, s dosegom u najsloženije oblike koji se uopće mogu pojaviti, a da realno predstavljaju pojave kojih se "ponašanje" može podvesti pod normalnu distribuciju. Ključne riječi: distribucija, normalitet, Pascalov trokut, Teorija interakcije Uvod Statistika kao disciplina artikulira se kao dio matematike i služi se različitim oblicima simboličkih alata za utvrđivanje ili opisivanje pojava iz realnog svjeta. Brojni su pristupi ovoj logici ponuđeni kroz povijest kao i brojne definicije, i sve one odražavaju aktualno stanje spoznaja u trenutku definicije. Tako npr. Serdar i Šošić (1981) navode da se radi o opisivanju, upoznavanju, istraživanju, uspoređivanju i analiziranju pojava. Mijanović (2005) navodi da nas zanima zakonomjernost u pojavama kojima smo okruženi. Jakob (1970) napominje da se u proučavanju odigrava dekriptiranje prirode, a statistika sistematski zanemaruje pojedinosti dok se ne dođe do određenog pravila. Ovo je moguće jednostavno zato jer je očito da su sve pojave u Univerzumu međusobno povezane (Bonacin, 2005), iako je ovo mnogo očitije u društvenim nego prirodnim znanostima (Mijanović, 2005). Međutim, varijacije koje primjećujemo nipošto ne znače da do zakonitosti ne možemo doći, jer raznolikosti oblika nisu raspoređene slučajno. Svaki element neke cjeline se nadovezuje na druge kako bi se osigurala harmonija cjeline. Svaka modifikacija strukture vrši utjecaj na druge elemente. One pojave koje ne mogu postojati zajedno-isključuju se, a sve se varijacije usaglašuju i integriraju (Jacob, 1970). Ovo ne znači ništa drugo nego da u pojavama koje proučavamo nema slučajnosti. To što ponekad nismo u stanju egzaktno utvrditi stanje neke pojave, nikako ne znači da neko svojstvo neke pojave nema status, kao što to navodi kritika Heisenbergove kopenhaške interpretacije (Strnad, 1985; Bonacin, 2004 a). U takvom kontekstu postaje jasno zašto će empirijska tehnologija uvijek zaostajati za dijalektičkim načelima indukcije i dedukcije, jer se radi o prirodnoj tendenciji uma da slobodno kreira, a da se ne govori o tehnologiji metričke definicije pojava što je isključivo problem tehnologije ili, ono najvažnije, kako bi se moglo empirijski djelovati treba postojati dijalektički okvir unutar kojega se eksperiment izvršava (Piaget, 1972). Zanemarivanje dijalektičkih načela i prenaglašene pozitivističke tendencije u znanosti često udalje istraživače od problema te se u prevelikoj mjeri započinju baviti alatima umjesto pojavama, te se zaboravlja da suštinski uopće ne postoje aritmetičke sredine, medijani, standardne devijacije, korelacije, faktori, integrali, Heizenbergova neodređenost, Planckova konstanta, Paulijev princip i slično.
fatcat:h7kombp2h5dtnjxf5lscupvpy4