Ivo Frangeš TRAGOM PIŠČEVIH STOPA

Marijan Matković
unpublished
Izabrana djela 1-8. Priredio Branko Hećimović HAZU/Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, 2001. Izabrana djela Marijana Matkovića pred nama su. Zbog njih smo se i okupili. Izlaze s velikim zakašnjenjem. Ali, kad se god nešto dobro i vrijedno dogodi, a to je upravo ovo, sada, mi se radujemo i čestitamo, izdavačima: Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Matici hrvatskoj i Nakladnom zavodu Matice hrvatske, glavnom uredniku Nedjeljku Fabriju, a posebno priređivaču i autoru svih pogovora,
more » ... vih pogovora, Branku Hećimoviću. Knjige se odlikuju rijetkom posebnošću. Držeći ih u ruci, čitatelj na naslovnoj strani susreće Atačev toliko uvjerljiv, prisan portret dragog Marijana, a na poleđini osam različitih, pogođenih prosudbenih medaljona, koji prate i sistematiziraju tekstove obuhvaćene knjigama. Likovno je oblikovanje izveo Alfred Pal. Vrijedne su knjige uvijek, kako volimo reći, svjetionici duha, kojega čitanjem, uprizorenjem, slušanjem, razgovo­ rima odčitavamo. Marijan je Matković proživio izazove koji su čekali njegovu generaciju. I kao književnik i kao čovjek, tražio je na njih odgovore koji su i njemu i drugima bili potrebni. Mi smo tu, prijatelji i poznavatelji njegova pisa­ nja, upravo ovdje, u kazalištu, da u kratkom vremenu upo­ zorimo samo na neke aspekte Matkovićeva pisanja. Marijan Matković počeo je stvarati u žarištu hrvatske književnosti, uoči drugoga svjetskog rata, i javljajući se u najrazličitijim žanrovima, ostao tu djelatan "do kraja svoga puta", 1985. Po vokaciji, prije svega dramatičar, ali i vrstan putopisac, esejist (dovoljno je spomenuti oglede o Držiću, Vojnoviću, Kranjčeviću, Matošu, Krleži, sinteze povijesti hrvatske drame XIX stoljeća, pa esej o Bruegelu i tolikim drugima...), zatim zreo, iskričav, osjetljiv kazališni kritičar domaćih i europskih pojava. Matković je u svome vremenu bio jedan od najplodnijih hrvatskih dramatičara. Njegova je pozicija u razvoju hrvatske drame i prepoznatljiva i čvrsta, održiva. Kao što od Balzacovih i Zolinih vremena romanopisci posežu za cikličkim romanima, koji omogućuju sustavnu analizu pojedinačnih i kolektivnih ponašanja u društvu, tako Matković, potaknut Krležinim ciklusom o Glembajevima, stvara svoje dramske kru­ gove: Igra oko smrti (1955), I bogovi pate (1962), Trojom uklete (1972), Ikari bez krila (1977)... Osim, kažimo tako, "rodbinske povezanosti" Krležinih i Matkovićevih likova, sve od Slučaja maturanta Wagnera do Na kraju puta, najveća je njihova bliskost u tome što su oba auto­ ra čitav svoj vijek proživjela s kazalištem i za kazalište. Možda bi i ovdje bila primjerena, ako i banalna, neo­ boriva istina o jedinstvu života i pozornice. Druga unutarciklička osobina Matkovićevih drama jest njihova klasička, antička tematika I bogovi pate, trilogija iz 1962, koja okuplja djela zamišljena, neka i napisana, mnogo ranije, a objavljena u vremenu od 1951. do 1959. To su: Prometej, Heraklo, Ahilova baština. Zašto su ga, "baš u to vrijeme", kako kaže autor, "gotovo protiv moje volje, zaokupili motivi helenske mitologije? Zar nije baš tadanja svakidašnjica bila bremenita neposrednim životnim dramatizmom koji je svakim detaljem vapio za scenskim oblikovanjem?"1 Matković se javio u doba stvaralaštva Pirandella, Hauptmanna, Giraudouxa, Anouilha, Sartrea i Camusa, koji su, također, u svojim djelima posezali za antičkim naslijeđem i stupali u stvaralački dijalog s njim. Likovi Matkovićevih drama tražili su odgovor na egzistencijal­ na pitanja življenja, tog mlaza svjetla između dva mraka. Valja napomenuti da Matkovićev dramski svijet nosi posve izvorna obilježja: želju bogova da požive životom zemaljskih krhkih stvorenja. 18 8 KAZALIŠTE 7-8 /2 0 0 1
fatcat:uvkzydsew5al5o2z4nt2kfatgm