KAZALIŠTE I VIŠNJIK-DVIJE ZAJEDNIČKE SUDBINE?

Georges Banu
unpublished
GAJEV: Znaš li ti, Ljuba, koliko j e star taj ormar? Prije tjedan dana izvukao sam donju ladicu, gledam, a tamo utisnute brojke. Ormar je napravljen prije sto godina (...) Moglo bi se upriličiti jubilarno slavlje (...) Dragi i mnogopoštovani ormaru! Pozdravljam tvoje postojanje, koje je, eto, već prije sto godina bilo usmjereno prem a svijetlim idealim a dobra i pravednosti. Tvoj šutljivi poziv plodotvornom radu nije kroz cijelo stoljeće (kroz suze) potičući kroz naraštaje ljudskog roda
more » ... nost, vjeru u bolju budućnost, odgajajući u nam a ideale dobra i društvene samosvijesti. * Znameniti monolog Gajeva posve odgovara stogodišnjici Umjetničkog kazališta u Moskvi koju je kaza­ lišni svijet proslavio 1998. Prisjetimo li se toga, možda će nas Gajevljeva govorljivost prestati uzrujavati, jer, kao u slavnom Strehlerovom Višnjiku gdje iz ormara-pamćenja ispadaju igračke gospodara, tako će ovdje prokuljati uspomene i rečenice što potječu iz prošlosti Umjetničkoga kazališta. Svi oni koji to danas slave, bit će nalik Gajevu u očima mladog naraštaja: mladež će slušati njihove riječi s onom prezrivom ravnodušnošću kakvu ima obitelj prema brbljavom ujaku gnjavatoru. Ta ironična razdaljina dolazi od skrivene činjenice da se Gajevljeva rječitost pojavljuje na pozadini odavanja počasti prošlosti, kao i na zaboravu, istodobnom, ugroženosti višnjika. U trenutku kad se obilježuje stogodišnjicu starinskog komada pokućstva, voćnjak je pod sječivom neposredna, blizog i neumoljivog datuma-onoga famoznog 22. kolovoza na kojeg Lapahin ustrajno i tvrdoglavo podsjeća. To je datum prodaje višnjika. Stogodišnjica o kojoj govori Gajev beznačajna je upravo u odnosu prema zastrašujućoj vremenskoj blizini te prodaje. Zabavno je ovdje primijetiti činjenicu da osobito Ljubova izgleda kao da želi zaboraviti vrijeme. Ona bi htjela da se o njemu ne govori, i zato se govor Gajeva okolini ne sviđa, dok je onaj Lapahina uzrujava. Oni, i jedan i drugi, uvode vrijeme na imanje unatoč želji gaz­ darice koja bi mu htjela umaknuti. To je njezina iluzija. I drugi u njoj sudjeluju, je r kad pri njezinu dolasku svi gorljivo tvrde kako se Ljubov nije promijenila, ona, napro­ tiv, primjećuje na njima pečat vremena. To je okrutnost gospodarice koja nastoji ostati iznad protjecanja vremena, i istodobno, iznad zbilje. Parabola krize Višnjik, posljednje Čehovljevo djelo s kojim počinje 20. stoljeće, jest parabola krize. Ali tu krizu možemo, također, premjestiti na područje kazališta. Jer i ona počinje gotovo u isto vrijeme. U trenutku kad je kazalište razonode i zabave, kazalište koje je privlačilo gomile i zabavljalo ple-menitaše bilo postupno zam jenjivano um jetničkim kazalištem. Ta se promjena zbila pod pritiskom pojave fa­ ntastičnog novoga sredstva masovne zabave koje je dotad bilo nepoznato: filma. On je prinudio kazalište da napusti svoj bivši većinski status i da ga prepusti kinu. Kazalište trpi pod pritiskom filma-kojeg je tehnološka rasprostra­ njenost ogromna-iste one promjene kroz koje prolazi višnjik ugrožen dolaskom željezničke pruge i vlaka koji će osigurati demokratizaciju ljetnih dopusta. Vlak i kino-dva čimbenika moderne uljudbe koji stavljaju i voćnjak i kaza­ lište u ozračje krize. Gajev na kraju prvoga čina uviđa ozbiljnost situacije i predlaže nekoliko rješenja, budući da ne može pronaći pravi lijek koji bi jedini bio djelotvoran. Na temelju liječničkog iskustva samog Čehova, brat priznaje da cijela ta strategija samo može ublažiti krizu, ali ne i dopustiti da * A. P. Č ehov V išnjik u A. P. Č eho v Č etiri d r a m e , Š k olsk a k n jiga, Z agreb, 1 9 9 7 , preveo Č edo Pric a, str. 2 8 8-2 8 9 .
fatcat:nooa5gfhrbeldkkrigwqjl5c2u