1.1. Kad je riječ o postanku, razvitku i međusobnim odnosima južnosla venskih dijalekata, nemoguće je mimoići prozodijska pitanja. Zato je prirodno da se upravo na akcentuaciji osniva jedina sustavna dioba kajkavskih govora, izvršena prije više od četrdeset godina (Ivšić 1936). Kajkavski je dijalekat razdijeljen na dvije grane : stariju ili konzervativnu (A) i mlađu ili revolucio narnu (B), te na četiri skupine: zagorsko-međumursku (A I), donjosutlansko--žumberačku ili čakavsko-kajkavsku (A

more »

... turopoljsko-posavsku (B III) i križevačko-podravsku (B IV) . Svaka skupina sadrži nekoliko varijanata ili tipova: I 1 -8, II 1 -5, III 1 -3, IV 1 -8. Za temelj uspoređivanja uzeta je udaljenost pojedinih sustava od osnovne akcentuacije, kakva se sa čuvala u nekim živim, govorima (I 1 -Pušća, Lukavec) a potvrđena je i po dacima iz starije književnosti (Ivšić 1937). Dioba je, dakle, pretežno genetička: počiva na srodnosti po postanku. Varijante su poredane s obzirom na važnost i broj pretrpljenih promjena. Glavne se promjene u I, II i III svode na gu bitak oksitoneze (I 5 -8, II 3 -5, III 2 -3) i uzlaznog tona: gen. pl. sêl (svi govori osim I 1 -2, II 1, 3), nom. pl. sêla (I 6 -8, III 3), mlêko (I 7 -8, III 3). U I 2 -3 produljuje se slog ispred naglaska na završnoj kračini: selo, a u I 8 sve su osnovne prozodijske razlike izgubljene ili preobličene u fonematske opreke (Ivić 1968). U skupini IV, posljednji je dugi slog uvijek silazan, a ostali su slogovi preinačili prvobitni ton: veze, reze (1 -8), vêzemo, režemo ( 1 -4). Pomak siline prema početku riječi ne svodi se ovdje na ukidanje oksi toneze: ne samo sirota, trese (1 -8) nego i lopata, vezati (1 -6). Naglasak se prividno miče i prema kraju riječi: rezati ( 1 -2, 5 -8), režemo, včžemo (5-8). Završni se uzlazni slog u nekim govorima pokratio: kovač (2, 4, 6) prema kovač (1 , 3, 5, 7 -8). 1.2. Pri razvrstavanju kajkavskih govora na grane i skupine, Ivšić je vodio računa i o prostornoj bliskosti i rasprostranjenosti. Naziv »jezik Hrvata kaj kavaca« obuhvaća sustave koji su s današnjega gledišta kajkavski a porijek lom hrvatski. Nisu uzeti u obzir kajkavski govori u sjevernoj Istri i Gorskom kotaru, jer ne potječu iz hrvatske matice (Ivić 1961), a isključeni su također prekomurski, goričanski i prleški dijalekat, jer su -bez obzira na postanaks današnjega stajališta slovenski (Junković 1972). Obuhvaćeni su, naprotiv, donjosutlansko-žumberački govori, koji se danas mogu smatrati članovima kajkavske zajednice a genetička im je osnovica čakavska, što znači hrvatska. U pitanju je, dakle, ne samo srodnost nego i »udružljivost« -affinité ne samo jezična porodica nego i jezični savez -Sprachbund. Ivšić se, pored toga, pozivao i na tipološko slaganje. Njemu su tipovi i pojedinačne varijante: 191 ZVONIMIR JUNKOVIĆ osnovni tip (I 1), i skupovi varijanata: podravski tip (IV 7 -8), i čitave skupine: turopoljsko-posavski tip (III). Za suvremenu bi kajkavsku dijalektologiju bilo korisno da se svrstavanje po različitim vrstama bliskosti izvrši odvojeno. Ovaj je prikaz zamišljen kao pokušaj diobe prozodijskih sustava na porodice, tipove i saveze. U obzir dolaze samo oni govori što su i s današnjega gledišta i po postanku kajkavski. Isključena je, prema tome, skupina II, čakavska po porijeklu, te govori u kojima se više prozodijski ne razlikuje gen. sg. leta od nom. pl. leta. Takvi govori tvore danas savez sa slovenskim sustavima, naročito štajerskim, i obuhvaćaju uglavnom Ivšićevu varijantu I 8. Prostorna je bliskost tu djelomično zamutila prvobitne genetičke odnose (Toporišič 1963, Ivić 1968), a slabo poznavanje gornjosutlanskog područja ne dopušta nam da o tim odnosima ozbiljnije raspravljamo. Zasad ne znamo čak ni to kako su raspoređeni govori gdje postoji prozodijski odnos ženarepa, te govori u kojima je i ta razlika ukinuta. O prirodi i funkciji prozodijskih obilježja 2.1. Ovaj rad počiva na stanovitom broju teoretskih postavaka o prirodi i funkciji prozodijskih obilježja (Junković 1968(Junković , 1969(Junković , 1970(Junković , 1973(Junković , 1977(Junković , 1978. Akcenatska se cjelina promatra na tri načina: kao morfološka spojenica, kojoj su sastavni dijelovi oznake ili morfemi -prefiksi, korijeni, sufiksi, nastavci; kao fonološka spojenica ili riječ, kojoj su sastavnice slogovi; kao fonetski slijed, tvarni izraz spojenice. U svakom sloju razlikuju se, pored toga, polazne, prelazne i konačne cjeline te preoblike što ih međusobno po vezuju. Lučenje triju slojeva -fonetskog, fonološkog i morfološkognije teško opravdati. Poznato je da su trajanje i ton tijesno povezani. Dugi su slogovi obično silazni a kratki uzlazni (Duranđ 1946). U kajkavskom se kratki naglasak lakše razlikuje od dugog silaznog po tonskim osobinama nego po trajanju. Naglašena je kračina uzlazna i često se izjednačuje s akutom: betva mjesto betva (Ivšić 1936). Dužina se tada prepoznaje po tome što vokal mijenja boju ili se petvara u dvoglas: krava -kra°v, sg. betva -pl. bietva. Odnosi u sustavu time nisu narušeni, pa se duljenje mora smatrati isključivo fonetskim: mijenja se tvarni izgled jedinica a ne njihova vrijednost. Druk čiju pojavu vidimo u onim govorima gdje se pretposljednji slog dulji ispred naglašene kračine: betva mjesto betva (Ivšićev tip I 2). Tu više nema raz like između produljenog i dugog vokala: betva -mlekd ili bietva = mlieka. Odnosi su u sustavu preinačeni, pa duljenje moramo smatrati fonološkim. Postoje, napokon, i takve preoblike u trajanju koje su uvjetovane morfološki. Ako usporedimo nom. sg. žaba, glava, brana s gen. sg. žabe, glave, brane i :s instr. sg. žabu, glavu, branu, lako ćemo uočiti da je razdiobu dužina i kra čina nemoguće opisati na osnovu pripadnosti pojedinih vokala datom slogu. Navedene su paradigme obične u zagorskim govorima, npr. u bednjanskom (Jedvaj 1956), i moći ćemo ih objasniti samo onda ako vodimo računa o gra matičkim sastavnicama i preinakama: glave -> glave, ali brane -> brane, glavu -> glavu, ali branit branu, žabe -> žabe, ali žabu -> žabu, brane -> brane, ali branu -> branu. 192 DIOBA KAJKAVSKIH GOVORA: PORODICE, TIPOVI I SAVEZI 2.2. Sve fonološke preoblike i dobar dio morfoloških, odnosno morfonoloških, imaju istu funkciju: uskladiti značajke polaznih cjelina sa struktu rom konačnih spojenica. Zato ćemo najprije ukratko opisati prozodijsku narav kajkavskih riječi. Fonetskom slijedu zavezemo odgovara fonološka spojenica +za-ve/e-že-mo+. Kad zanemarimo foneme, riječ se svodi na prozodijski lik +e-e/e-e-e+, gdje razlikujemo vanjske granice (+ ), unu trašnje granice među slogovima (-), unutrašnju akcenatsku granicu (/) i osnovne čestice, počela ili elemente (e) -to su u kajkavskom more. Akcenat dijeli cjelinu na dva pojasa, početni i završni. Početni je pojas neobavezan, može ostati prazan -rezati = +/e-e-e+, a završni je obavezan, sadrži uvijek bar jedno počelo -nesemo -+e-e-/e+. Nisu dopušteni likovi kao + e -e -e + , gdje sve čestice pripadaju neodređenom pojasu, ni likovi kao + e-e-e/+, gdje bi sva počela išla u početni pojas. Glavni položaj u riječi predstavlja, prema tome, prva točka završnoga pojasa. Ostali su položaji sporedni, što nam pokazuju jednomorni likovi + /e+-kak, kruh, zge i si. Kajkavski slijed + e-ee-e-e+ dade se razdijeliti na pojaseve ovako: +e-ee-/e-e+ -za vezati, +e-e/e-e-ed-----zavezemo, +e-/ee-e-e-[------porezemo. Nisu moguće podjele +e-ee-e-/eH-----potresemo ni +/e-ee-e-e~i-----predrasuda. S obzirom na položaj u riječi, jedne su more jake-e, ostvarive u glavnoj točki, tj. u prvoj točki završnoga, obaveznog pojasa, a druge su slabe -E, neostvarive u toj točki. Navedeni ćemo slijed, prema tome, prikazati ovako: +E-ee-e-E+. Skup jakih počela u datom liku tvori jaki niz: broj članova u tom nizu iz ražava stupanj akcenatske slobode. Za osnovni je kajkavski sustav značajno: (a) čestice postaju slabe ispred dvomornog sloga; (b) čestice postaju slabe nakon počela koje se nalazi iza dvomornog sloga; (c) samo jedan slog u riječi može biti dvomoran. Kad fonološka jedinica sadrži dužinu u nezadnjem slogu, jaki se niz svodi na tri člana, +E. . .E-ee-e-E. . .E + ; kad jc zadnji slog dvomoran, preostaju dvije akcenatske mogućnosti, + E .. .E-ee-K Iz toga slijedi da se dvomerni Aog ostvaruje uvijek u neposrednoj blizini akcenta: na kraju početnog pojasa, na početku završnog ili na samoj granici. Po na vedenim osobinama, osnovni se sustav tipološki slaže sa senjskim čakavskim govorom (Ivšić 1951, Moguš 1966). Ograničenje (a) značajno je za sve kaj kavske govore, ograničenja (b) i (c) za golemu većinu. U samoborskom kraju sta riječ može sadržavati i dvije dužine, ali spojenice kao ruke samo su ina čice spojenica kao ruke ili ruke (Šojat 1973). U Podravini, naprotiv, likovi kao kore predstavljaju posebne jednice i razlikuju se od likova babe (Fancev 1907). Za Podravinu ne vrijedi ni ograničenje (b): dužine se ne ostvaruju iobavezno u neposrednoj blizini akcenatske granice, usp. dat. pl. telicem (Sojat 1974). 2.3. O morfološkim prozodijskim likovima i pieoblikama zasad je teško govoriti, jer im kajkavski dijalektolozi ne poklanjaju mnogo pažnje. Stoga ću se ovdje ograničiti na nekoliko općih napomena i pojednostavljenih pri mjera. Pretpostavimo ovakve polazne oblike: