Nastavak). c) Vrst Mjelophilus Eichh. Srčikari. Ticala se sastoje iz 6 članaka, zezak poput niti, kijačica jajoliko zašiljena i kolutasta. Prvi stopalni članak dulji, nego li sliedeći, treći širok i dvokrp. Predprsje veoma kratko. Oči duge i jajolike, prednji rub cio. Slabo dlakavi kukci, živu u kori četinjača; lieti ili jeseni se ubuše u srčnicu mladice, a kad pred zimu padnu s osušenimi grančicami na zemlju, tada se ubuše u korien starijeg drveća i ondje prezime. Oni žive u jednoženstvu, te

more »

... adu obično dvostruku generaciju. 1. M. piniperda L. Veliki borov srčikar. Odug, skoro valjkast, crno svjetleće se boje, tanano vlasast, sa svjetlo smedjimi ticali i stopali. Glava sa razdalekimi piknjami i sa oštro začetnim rilom. Nadvratnjak skoro širji, nego li dug, čunjast, spreda sužen, razdaleko piknjast. Pokrilje sa tanano piknjastimi prugami. Izmedju ovih prtlga nalazimo vlasaste grbice; samo drugi prostor medju prugami (uzimajuć ga od središnje crte) ne ima tih grbica. Mužjak je mnogo manji. Duljina : 4-4-5 mm. Taj je zarez'nik na daleko razprostranjen. U Evropi dolazi svuda, gdje imade bora u većih porastlinah (sastojinah); isto tako dolazi na kanarskih otocih, u Aziji, Americi i t. d. Kao što i bor, kojega oštećuje, tako se i on drži više nizina i valovito brežuljastih predjela, nego li predgorja i višjih brdina. On dolazi na sve vrsti bora, bio to Pinus sylvestris, strobus, austriaca, nigricans, cembrae, maritima, pinea ili druga koja vrst. Da imade slučajeva, gdje srčikar dolazi na smreki, biti će jedva sigurno. Jedino možda, da ga u riedkih slučajevih na to nužda naćera. Škodljivost njegova poznata je dosta, pa neće biti s gorjega, da mu malo obširnije opišemo način života, e da tim sigurnije možemo upotrebiti obranbena sredstva protiv njega. -268 -Poslie blage zime, 6im se danja toplota digne na 10-12" C, dakle često puta već za prvih dana mjeseca ožujka, po&ima se kukac budifi i izlaziti iz svog zimskog zakloništa. Za toplih dana leće on okolo po drvosjecih ili u šumi, te si traži prikladna mjesta, kao što su oborena stabla, panjevi ili bojestna još stojeća stabla, da se u njih ubuši. Na stablu samom najradje se ubuši u pukotine kore. Bušotinu pravi ženka sama, kako je to već i u I. dielu spomenuto, dočim mužjak čeka na vanjskoj kori. Ako se ženki kod bušenja rupe pridružio mužjak, onda se kukci oplodjuju odmah na ulazu bušotine. U protivnom slučaju iztoči ženka ponajprije ulazni prohod, a onda se natražke vraća i pruža se mužjaku na oplod. Let i oplod zbiva se redovito u polovici mjeseca travnja. Borova stabla napadnuta po srčikaru poznat ćemo time, što nalazimo na kraju bušotine vrtočinu, a kad kad i po koju kaplju smole. Poslie nekoliko dana (4-6) počimlje kukac u legućem prohodu nesti jaja i to redomice kako toči, lievo i desno u male udubine. Nesenje jajašca traje 3-4, a više puta i 5 tjedana. Dogadja se, da se iz prvih jajašca razvije već kukuljica, dok još ženka nese jajašca na drugom kraju prohoda. Hoće li ženka točiti legući prohod odzgor dole i obratno, ovisi to o tom, da li stablo leži ili još stoji. Kod stojećih stabala idu prohodi odzgor dole. Kod ležećih stabala počimlju prohodi od onog kraja drveta, koji višje leži. Kod vodoravno ležećih sta bala idu prohodi jedanput od tanjeg kraja stabla prema deblijem, a drugi put obratno. Legući su prohodi velikog srčikara jednokraki slabo zavinuti prohodi, koji idu duljinom drveta, a imadu na kraju štakastu kuku, koja je i značajna za piniperdu. Prohodi ličinke idu od legućeg prohoda ponajprije pravokutno, a poslie se šire na sve strane. Ličinke paze izbjeći dodiru prohoda, ali im to riedko uzpije, pošto se sami prohodi šire, a prostor za grizanje je obično malen oso bito onda, kad dolaze u blizini druge obitelji. Prohod je ličinke obično dug 7-8 cmt., kad kad manji. Cielo razvojno vrieme traje 2-2*/2 mjeseca. Kukci prve generacije lete kad kad već koncem mjeseca svibnja, nu obično u mjesecu lipnju ili srpnju. Glede tog razvoja složni su sa malom iznimkom svi entomologi. Nu, da li se kukac sada odmah ubuši u grančice bora ili se oplodjuje, te još iste godine razvije nova generacija, to se od mnogih još prilično različito dokazuje. Eichoff i još nekoji (dapače i Altum misli, da je moguće kod kukaca, koji rano dolaze, da imadu dvostruku generaciju) mniju, da imade piniperda svakako dvostruku generaciju. Ratzeburg, Dobner i Peris vele, da se kukac ubuši odmah iza prvog razvoja u srčnicu mladice, s potonjom da odpada na zemlju i da u korienu pre zimi t. j., da imade u obće jednostavnu generaciju. Ovo je svakako kriva tvrdnja. Eichoff dokazuje u njekoliko primjera, gdje se je taj srčikar u lipnju ili srpnju drugi put oplodio, te stvorio do u jesen novu generaciju kukaca. Hess pripovieda, kako je u jednom slučaju io t na otvorenom sunčanom mjestu nalazio u -269lipnju nove prohode t. j. prohode i ličinke druge generacije; u drugom opet slučaju opazio je, da su se oni kukci, koji su došli nešto kasnije i u podpunih porastlinah, ubušili odmah u srčnicu mladica, bez da se prije oplodiše, pa tim stvore drugu generaciju. Henschel drži, da je u pravilu jednostavna generacija, a samo u slučaju povoljnog vremena dvostruka. Po cielom možemo ipak uzeti, da je dvostruka generacija redovita (već i obzirom na druge podkornjake), ali da se kukac u hladnih predjelih kad kad odmah ubuši u srčnicu mladice, i tim samo jednu generaciju stvori. I ovdje bi nuždno bilo, kao što i kod prijašnjeg podkornjaka, da se pomnije i na mnogo više mjesti točno iztraži način srčikarovog života obzirom na broj generacija. Veliki srčikar dolazi na starije drveće i to ponajviše na 30-40 godina staro, a vrlo riedko napada biljke izpod 12 godina. Kao što i većina drugih tako i srčikar voli više boležljiva drveća, nu ipak mora kora još svježa biti Štetljivost njegova je trostruka. Ponajprije jest točenje izpod kore odnosno u liku. Kako je već prije opi sano, pravi on jednokrake kukaste leguće prohode sa nepravilnimi i zamršenimi prohodi ličinka. Mnogo je važnije njegovo izgrlzanje srčnice u mladicah. Kukci druge ge neracije (kad kad i prve) ubuše se do srčnice borove mladice, te ovu izjedaje prama gore sve do krajnjeg pupa. Duljina tog izgrizanja mjeri 2-5 cm. Ošte ćenje ovo slično je onomu, što ga prouzročuje Retinla buoliana, samo je razlika u tom, što kod srčikara ne nalazimo nikada izmetine. Srčikar ostaje u ovakovoj mladici sve do pred zimu, jedino ako ga vjetar još prije sa mladicom na zemlju baci, tad se često na novo ubuši. Pod borom, koji je napadnut po srčikaru, nalazimo mnogo odpalih grančica; drvo samo izgleda kao obrezano. Negledeć na neposrednu štetu (umanjenje prirasta na drvu, te manjak na plodu), škodi srčikar posredno time, što stabla poredjuje, te time šumsko tlo slabi. Osobito je ovo štetno kod čistih borovih prorastlina, koje se i onako same od sebe u starosti proredjuju. Na treći način oštećuje srčikar tim, što se ubuši u korien starijeg i zdravog drveća, da ondje prezimi. Ako dolazi u velikoj množini, mogu biljke i uginuti. Svakako su veliki i mali borov srčikar najškodljiviji borovi podkornjaci. Njihova oštećenja ne djeluju na jedanput, već svake godine po malo, ali tim stalnije. Pa koliko nam već time škode, što drveća uslied njihovog napadanja okržljave, postaju boležljiva, te time postaju prikladan i željan material tolikim drugim štetnikom kao što su, bidens, minimus, laricis, proximus, Hylobius, Pissodes i mnogi drugi. Predusretna i obranbena sredstva su ova: 1. Pravodobna i česta proredba borovih porastlina. 2. Odstranjenje svijuh boležljivih stabala osobito onih, koja su nastradala od vjetra, vatre, gusjenica i t. d. 3. Izvoz onih stabala, koja su po srčikaru osobito napadnuta, i to najbolje prije rojenja kukaca, jer ćemo tim mnogo srčikara uništiti.