Krešimir Petković: Država i zločin. Politika i nasilje u Hrvatskoj 1990–2012

Goran Sunajko
2018 Filozofska Istraživanja  
Recenzije i prikazi 668 autor pokazuje i dokazuje kako nema ugode bez neugode, kako količinu ugode plaćamo jednakom količinom neugode, a jednakost se postiže tek na kraju životnog puta, tj. zakon jednakosti ugode i neugode vrijedi na razini života uzetoga kao cjeline. I baš kao da je ovo pravilo potvrđeno kod brojnih mislioca navednih u knjizi. Već Platon u Fedonu piše govorom Sokrata kako se s ugodom grabi i neugoda. Psihoanalitičar Sigmund Freud tvr di kako »vrijednost koju duh pridaje
more » ... duh pridaje erotskim potrebama odmah pada čim se do zadovolje nja može lako doći«. U budističkoj Visakha suttami čitamo »za one, koji imaju stotinu ugoda, za njih postoji stotinu boli«. Friedrich Nietzsche dolazi do istog zaključka u finalu svog Zaratustre. Intenzitet ugode i neugode pripada strogoj do meni subjektivnosti, zbog čega autor navodi kako nije riječ o pojavi, nego u subjektivnom doživljaju, odnosno »ugoda i neugoda smo mi«. Ovo je potkrijepljeno raznim primjerima u kojima su pojedinci u objektivno neugod nim situacijama doživljavali veliki intenzitet ugode i u objektivno povoljnim situacijama veliki intenzitet neugode. Život u stalnom sta nju ugode ili neugode u ovozemaljskom živo tu, prema autoru, nije moguć. Štoviše, otvara se mogućnost pretpostavci da će nas zakon ugode i neugode pratiti i u vječnost. Teško je ne primijetiti da takvo gledanje do vodi u pitanje zagrobni život koji monotei stičke religije tumače kao pravedni sud koji će rezultirati nagradom ili kaznom koja se, bar prema pučkom vjerovanju, profilirala kao stanje vječne ugode ili neugode. No autor pretpostavlja da zakon ugode i neugode ne vrijedi samo u ovozemaljskome životu nego nastavlja vrijediti, u drugačijem obliku, i u eshatonu. S obzirom na to da je riječ o stvarnosti koja je vjerovana, a ne doživljena, ostavljen je golem prostor onomu što je neizrecivo i neo pisivo. A neizrecivo je stoga što je eshaton s one strane životne jednadžbe. No ako bismo inzistirali na ovoj tvrdnji, mogli bismo reći u obranu: nakon ovozemaljskog života čovjek bi i u eshatonu doživljavao ugodu i neugodu, a da to ne isključuje stanje blaženstva. Bla ženstvo je prema definiciji uzvišeno stanje koje je daleko iznad svih vidova ugode. Tako je i prema autoru »raj kombinacija ugode i ne ugode koja je ljubav, a pakao spoj užitka i boli koja je mržnja«. Ave Crux, spes unica! Mjesto kršćanske poruke i navještaja 'Rados ne vijesti' zauzima posebno mjesto u San kovoj knjizi. Upravo Križ, prema navodima autora, daje razlog za žrtvu, nadilaženje se bičnosti i smisao životu. Samo u smislu Križa duša dobiva svoj temelj te je otvorenija Bogu. Snagom Križa postižemo da sama patnja u nama izaziva ljubav i sućut. Tako patnja, koja je neminovna u životu, znakom Križa postaje prilika da u nama oslobodi ljubav. Takvo tu mačenje kršćanske poruke ide iznad ugode i neugode i otvara prostor da se pomoću neugo de shvati spasenjsko značenje trpljenja. Imajući sve to na umu, možemo zacijelo po tvrditi da će knjiga poslužiti svima koji će u otvorenosti razumnog razlučivanja i vlastitog iskustva pristupiti analizi hipoteze. Tim više što ovo djelo, osim što progovara o stvarnosti koja pogađa svakog čovjeka bez obzira na to u kojem se vremenu nalazio, također potiče na razmišljanje i otkrivanje najviših vrednota pomoću kojih bi ostvario smisao najvišeg do bra. Zbog toga za ovakvo djelo možemo reći da je stalno aktualno, odnosno da je klasik za sva vremena.
doi:10.21464/fi38316 fatcat:vrlgmr2vlnfvngv5k6e2kaxhhq