Ontološka dimenzija (moralnoga) čina u svjetlu grijeha i krivnje

Stjepan Radić
2019 Diacovensia  
Unatoč uvriježenom mišljenju kako metafizička refleksija o moralu i temeljnim principima ne pomaže osobito, cilj je priloga osvijetliti ishodište moralnoga diskursa koji nužno započinje od metafizičke raščlambe ljudskih čina. Metoda koju autor u razmatranju čina primjenjuje jest analitičko-ontološka, štoviše, ona se ovdje pokazuje ključnom. Tako se u prvom dijelu analize prispjelo uvidima koji neporecivo upućuju na to da se ljudski čini daju svrstati u dvije osnovne skupine: tzv. tranzeuntna
more » ... tzv. tranzeuntna (prijelazna) djelovanja na jednoj te imanentna (unutarnja) na drugoj strani. Temeljna pak karakteristika obaju vrsta djelovanja, odnosno činā jest promjena, bilo da je riječ primjerice o pjevanju, crtanju, plivanju (tranzeuntna) ili pak razmišljanju, htjenju, ljutnji (imanentna). Navedeni primjeri pokazuju da se jedno stanje stvarnosti premjestilo, promijenilo u drugo. Predočena pak analiza poslužila je kao pozadina razmatranja pojmova grijeha i krivnje, koji svojom opsežnošću i kakvoćom nužno potpadaju u jednu od predočenih vrsta djelovanja. Ubojstvo, krađa, preljub kao tranzeuntni te mržnja, pohlepa, požuda kao imanentni prijestupi, tj. grijesi, za posljedicu također imaju – kao i djelovanja općenito – promjenu, poglavito na unutarnjem te zatim, posljedično, i na vanjskom području. Uz iskustvo grijeha nužno se veže doživljaj krivnje. Članak, tako, završava razmatranjem o fenomenologiji krivnje kao unutarnjem činu. Ona se pak u svojem početnom dijelu očituje kao preuzimanje odgovornosti te u završnom kao pokajanje, koje uz oprost krivnji u konačnici daje potpuni smisao.
doi:10.31823/d.27.2.7 fatcat:xsu3w6v4szc7pmgegm2r7vgnju